Wednesday, 6 March 2013
IZLAZI
Samo dve pesme sam napisao
Sinoć.
Trebalo bi bolje da promišljam.
Remek-dela.
Književnosti.
Reči i nedodire
Prijatelja.
Tamo
Naučili su me
Da nema zidova
Za greškešetke.
UČENICIMA
prolaze vam dani
da se nađete
tamo gde neumrlo
čekamo
da čujemo
:
naš tiho zaklani glas
vašu nežnu
urezanu u telo
:
neumrlost
neznanja
a nož?
vaš?
ili smo
da vas sečemo?
iseč?
NAGOMILAVANJA
umanjen do nedovida
dodirujem čoveka
u prolazu
misleći da sam taknuo
ono
zajedno jedno smo
sjedinjeni
razlikom kašike
lajne u čaši
njegove vlasi
mi kažu da spušta se
pogled
kada su upravo te
esencijalnije misli u očima
zajednička
halapljivost
Friday, 15 February 2013
Sunday, 3 February 2013
TREĆA NOĆ
Hladnoća jutra i krckanje prozora
I ne znam kako da se nosim sam
A vrana leti preko naselja
Kroz prozor ulra strah
I putujem nad krošnjama
Imam krv i znak.
Oni koračaju uporno
Danima.
GLOMAZNOST
umrlost je kretanje tela.
u mrdanju.
tamo gde se ambari vesele.
tamo je spas.
gnjilost đubriva.
uzimanje da hrane.
molekuli samoubice.
i tamo je spas.
a vrane zvižde
kao granule za mačke.
i tamo je glas.
neumrli.
trag. vrag.
blag. nestvaran.
lagan.
jednostavan kao kamen.
TASTATURA
Smekšale su se reči kao u zgužvanom papiru.
Olovo fleksiblino zabada visinu plovka,
Direktno, kroz vodu, promičuće slikovnice.
Mrtva baka, neumrlom rukom označava
Krugove po površini u koju uranjamo nerođeni
Kao putanje. Kao mi nu lost.
Koga još znam? Osim trena?
Pluta me u hladnoj čaši gustog dima.
Traži ishod ispod odsečenih nokata.
Skraćenim prstima. Dira kroz tamu.
Iz šume stabala. Zaboravljan penom mora.
U sunce štrcam pucanj iz usta. Sedam puta.
Revolver jeftinijeg imena današnjice.
Otvoren za blesak tragova mozga.
Mnemoničan zvuk večeri. U kamenom hladu.
Osećanja kao neprovidna zbrojnost. Da.
Proizvodi krstare ulicama. Jedna.
Balistička raketa prosvetljenja se sprema. Tamo.
Hleb diše unakažen šrepnelom. Iza.
Zidovi su znak prvenstva prolaza. Jedino.
Pojede sebe i svetli.
Šta je taj zvuk koji čuješ kada je dah?
Iako jedinstvenost ima razlog da preživi.
U nekoliko sleđenih disanja - trud.
I želja. Da se bude. Opalost.
I lišće. I nedostatak tragova.
Tuesday, 4 December 2012
Sunday, 2 December 2012
OPIPLJIVOST
Napraviti nešto savršeno nečitljivo
a esencijalno bistro.
Nešto što prevazilazi osećanje
sopstva.
Nešto što odavno računa s nesvesnim.
Predsvesnim.
Nešto izvanredno buduće.
Budući bivajuće.
Nešto što nije zadatost
bilo kog saznanja.
Napraviti nešto
razumljivo za sve.
Nešto malo.
Tanko.
Kao strah.
Ako je vakuum.
Svuda oko nas.
Minoran kao potez ruke
na poklopcu.
a esencijalno bistro.
Nešto što prevazilazi osećanje
sopstva.
Nešto što odavno računa s nesvesnim.
Predsvesnim.
Nešto izvanredno buduće.
Budući bivajuće.
Nešto što nije zadatost
bilo kog saznanja.
Napraviti nešto
razumljivo za sve.
Nešto malo.
Tanko.
Kao strah.
Ako je vakuum.
Svuda oko nas.
Minoran kao potez ruke
na poklopcu.
Sunday, 14 October 2012
GNJILOST
Ja smrdim na smrti
Čija se lica smeju
Moje noge imaju liniju stope
Tik iznad rupe
Ja sam milion puta rekao
Ne umem
Moj epitel ljuspa se
Sjajem supernove
Mene niko ne pita
Koliko
Mene niko ne pita
Šta
Mene niko ne ume da
Ogleda
Mene nema
U ogledalima
Ja sam oko u lobanji sveta
I nokat
Nakon eksplozije
Bombašice-samoubice
Ja smrdim na sve smrti
I na lica
Na osmehe koje
Crtaju
Forenzičari a
Zubari
A ljudi?
Tuesday, 4 September 2012
RAZGOVOR NA TRAMVAJSKOJ STANICI
Rečima
koje smo razmenili protiv nas samih
Neće
nas više plašiti.
Nismo
se nadali da će snaga tako brzo izbledeti.
Plave
nam kosti od pendreka dnevnosti.
Hodamo
nesnažni imajući darove sve, a
Samost
je svemoć mislimo
U
putnicima stanuje izvanput datih obraza,
Tramvaji
su istopljeni, a velegradska noć
Crnje
od istine, pod mrklim noktima
Kažeš,
da bi trebalo sve preokrenuti,
A
više nema stranica.
Tinta
je svuda.
Tuesday, 17 July 2012
NOVA ETAPA
Vreme je da se otvore folderi koji simultano postoje u vremenu kada je pisanje imalo nekoliko hemisfera... Za razliku od danas... U narednom vremenu objavljivaću pesme iz zbirke čiji je radni neslov :) FRAGMENTACIJA... Ovo je jedna nasumično izabrana...
ODRAŽAVANJE
neizgovorenost
hodati kišom
šumorenje
ulica
pustito korakom
tvoja
svetlost je
mlada
govorim
da prija
nestajanje
nedostatak
trepereće internet-lice
provocira
modru
melanholiju
neslućene
tramvajske šine
sumor pesoe
ponovo
nije teško
zaljubiti se
samo
puka zajednička tišina
bila bi
Friday, 13 July 2012
Tuesday, 1 November 2011
MUTNOST
Tihost nepoznatih golicavih okusa
Titravost neizdrživosti
U jagodicama dlanova
Izgubljen ništenjem gledanja
Ne mogući da kažem
Ne znajući šta je od ta dva:
Zamućenost
Ispravno i pošteno
Kao kad se klekne željama
Da sve stvari budu prihvatljive
Ali ništa dovoljno ne ubija htenja
Klize ka imaginarnoj plaži
A šake kao slamke
Kao sive šipke u enterijeru
Autobusa
I dani među zubima smejuće tuposti
Kao lica kao sekunde ili godine
Nevažno je
Šta je još novo
U ad hoc biločemosti
Prolaženjem nečije lice pronađem
U šumoru kraj reke
Pod suncem blaga promenjenost
Istosti
U gestovima ništa je
I dalje novost iznova gurnuta
U podnoktice
Prašina znoj glasovi karte osmesi
Prevoz kroz neophodne otuđenosti
Pritisnute zamućenim dahom
Na prozorima iznutra
Odumiru
Kao da nikada ne odlaze
Nikuda
I moja je tako odrazno sve bolja
U pozdravima
Zagrljajima poljupcima
Iksevima zvezdicama
Emotikonima nerečima
U nemuštostima skraćenih sličica
Oblačni prijatelj
Kisne
Sve je više te
Tišinske
Kiše.
Tišinske
Kiše.
Wednesday, 31 August 2011
PREDGRAĐE
Mrtva devojka
Ispod bilborda
Ustaje iz mrtvog sveta
Ne-vida
Iz kose otresa
Kredit kartice
U modroj trunčici
Podnoktice
Vidi zabijenu
Nevinost bez zaštite
Thursday, 28 April 2011
Friday, 21 January 2011
BRISANJE PRAŠINE
Blog je reorganizovan. Tekstovi se nalaze grupuisani po stranicama. Mnogi postovi su obrisani zato što su delovi objavljenih zbirki pesama, ili zato što su sada tematski grupisani. U arhivi se nalaze tekstovi koji vire iz rukava . Gravitacija i 1871(narativnost.patriotizam) mogu se u celini preuzeti s ponuđenih linkova koji se nalaze na datim stranama. Pozdrav.
Sunday, 3 January 2010
APSTINENCIJALNI STRIPTIZ
20092009
Sadržaj narednog teksta dogodio se stvarno, ali je naknadno priveden sebi radi uspostavljanja literarnosti. Originalna verzija mnogo je ozbiljnija, opširnija i suviše traumatična da bi se čitalac estetski onespokojavao, pa je u tom smislu doleopisana stvarnost možda stvarnija od sebe same, ali svakako nije ništa manje fikcionana. Treba imati na umu da se priča još uvek odvija u realnosti. Ovo je samo njen drugi pronađen život u tekstu.
Dan: _______
Sat: _______
Prerano buđenje. Spavali smo skupa. Prethodne noći popio sam i duvao, iako znam da je gras na mene uvek uticao negativno. Osećaj paranoje prilikom konzumiranja pretvorio se u potpunu histeriju koja je kuljala posle euforije alkohola. Posvađali smo se zato što nisam mogao da zaustavim dirskurs kontriranja poremećene svesti. Umalo da danas. Ali to se nije desilo. Popio sam Sanax. Planiram da ga jedem ceo mesec. To je naravno, bez čvrste odluke, sasvim obično i slabićko zavaravanje. No, danas je prvi dan. I za čoveka, i za predstavu o čoveku. Odluka je stvarna.
Dan: _______
Sat: _______
Radni dan. Potpuno sam prazan. Ne znam šta bih. Mogao da napišem. Počeo sam mnogo ali je većina obrisana dejstvom napuštenih ciljeva. U školi je bilo ok. Bio sam im zanimljiv. Razgovarali smo o razlici na relaciji „ništa i nešto”. Povod je bio stav da na prošlom času „nismo ništa radili”. Dvostruka negacija. Možda je to i najbolji opis onoga što trenutno osećam.
Jadno je priznati sebi da objekat ima nadmoć. Kako bih eskivirao uslovne gestove žvaćem žvake, pušim, pijem zeleni, gutam blage Sanaxe, ujutu i uveče. Brže zaspim jer nemam insomničarski zgusnute razmišljaje. Neki od prijatelja primećuju da izgledam loše. Kapiram da mi se baš to sviđa. Rezonujem: bolje je što izgledam loše zato što mi je dobro, nego da izgledam dobro zato što mi je loše. Krajnje prosto. Zaista ne želim da budem simulacija sebe opasna po sopstvenu budućnost i ljude koje volim.
Dan: _______
Sat: _______
Simptomi su stalni. Antidepresiv ih ublažava, ali ambalaža je na sve strane uz prijatelje koje viđam. Jaki naleti krize. Uspevam da odolim. Palim cigarete i grickam semenke, što će sigurno da mi sjebe zube. Kad me stigne zatvorim oči i transcendiram se na Hvar, u amalgam zvukova zrikavaca, talasa i topline, njenog i mog sjaja na kamenu, pod suncem. I onda popusti.
U školi se dogodila rasprava o „Paradi ponosa”. Mnogo dece je duboko dogmatizovano i neopremljeno sumnjom. Trudim se da im objasnim tanku razliku između neusaglašenosti stavova i potrebe da se sagovornik poništi nasiljem ili ubedi u suprotno od svojih nazora i osećanja. Spavam dobro i tonem u san brzo. Dobio sam Notbedetol. Radi.
Dan: _______
Sat: _______
Rano odlazim na plombiranje zuba. Nemam vremena ni da se probudim. Uz doručak pratim dokumentarac o tajnom ruskom mlaznom avionu iz Drugog svetskog rata. To me vrlo zanima premda sam želeo da budem pilot, kao deda. Mora da je atavizam. Danas je nastava kasno popodne. Imam vremena da čitam i pišem. Posetiću oca. Popio bih pivo. Pih.
Upravo počinjem da plačem, neobjašnjivo zašto, samo od misli da je blizu uprkos ogromnom ispitu i kretenskoj profesorki s kojima se suočava. Ipak, anksioznost i alkoparanoja utiču da imam napade sulude strepnje da će me ostaviti. Nemam pojma. Verovatno je to proizvod ekstremne želje da se sredim, uz strah da ne izgubim. Realnost i potreba. Želja i ispoljavanje. Jebena neuroza.
Kasnije, u jednom kafiću, poznaniku koji se iznenadio mojom odlukom da više ne pijem, progovorila je mudrost nad šoljicom zelenog čaja: više ne pijem pića za odrasle, jer guše dete u meni.
Dan: _______
Sat: _______
Činilo se da će skidanje proći bez velikog kriziranja. Danas je dvadeset drugi dan. Ispada da je navlaka bila mnogo jača nego što sam mislio, i da imam pojačane impulse poljuljanog stanja. Čini mi se da se sada to udesetostručilo. Iracionalni strahovi, anksioznost i napadi duboke tuge smenjuju se s potpunim ravnodušjem, koje presecaju strepnje.
Pored svega toga, pozitivan osećaj suočavanja sa stvarnošću nosi zdrave trzaje volje, ali u svojoj pozadini poseduje odblesak nove svesti o protraćenom vremenu. Kapiram da ništa nije izgubljeno, da je mnogo dobrog proizvedeno, ali opšti osećaj je ipak poražavajuć. Pišem da bih rasčvorio grudvu tamne vunice u grudima koju osećam sve jače iz dana u dan. To me veoma plaši i dovodi do pomisli da će mi trebati stučnjak. Teško mi je pala popodnevna smena, osećam se iscrpljeno. Imao sam ČOS i sabirali smo izostanke. Kako je to naporno.
Ali, dok pišem razmišljam koliko je dobro opet pisati o svemu. Da li je ovo pozitivno stanje bez adekvatnog rešenja? Ne znam. Pitam se da li sve to ima veze sa skidanjem, ili bi ova jebena problematika isplivala i u slučaju da sam vodio neki normalan, uređen i pravilan reklamni život? Nisam samo ja u pitanju. Čini mi se da je ovo sve jedna toliko ogromna igra zlih konstelacija od koje gubim radost, a ne treba mi takva simulacija celovitosti. U krajnjoj liniji zašto bih se osećao nenormalno ako živim u državi koja se raspada u sopstvenoj stvarnosti? Čudno je to što kad želiš da postaneš normalan, mnogi to istumače kao ludilo, čudaštvo, iskakanje iz socijalne (ne)norm(al)e.
* * *
Krajem septembra 2009. godine počeo sam da se skidam.
Skinuo sam se do gole kože i izašao da me svi još više ne vide.
Imao sam ideju da oljuštim naslage konstantnog osećaja beznađa, potištenosti i alkoholizma. Ipak, moram da ne lažem: „alkohol je kralj”. A od crnog luka poniranja u sebe mnogo suze oči.
Jebem ga, alkoholizam je krajnje uobičajena društvena i individualna pojava dokle god pruža izvesne euforije. Premda od nje pati većina građana ovdašnje raspameti, moje iskustvo nije posebno, baš kao ni razlog za pisanje. Sve to je ipak samo terapijski narativ kao povratak u normalne načine percipiranja sveta, i zapis izgledanja onoga što hteli-ne-hteli jeste ishodište takvog tripa: vrata iza kojih se nalazi zid obojen državno-tolerisanom dostupnošću rakije, kao i mnogim drugim individualnim, porodičnim i okolnim nerazumima i nasiljima.
Štaviše, nedavno sam primetio da je deža-vu ovog drža-vua neuništiv. Nikako da stvarnost postane već viđena, a samim tim i iznenađujuća. Sve je veoma uspinovano radi podsećanja na realnost, a kada se iz toga istupi počnu da spadaju maske, i setim se „Nađenog vremena” Marsela Prusta.
No, novogodišnje pitanje glasi: zašto mladim jelkama ne prijaju ukrasi, koliko je to normalno i kako zvuči tišina u vreme praznika? Svakako, i mene raduje ideja o mešanju knjiga. Tome sam se nadao.
Sadržaj narednog teksta dogodio se stvarno, ali je naknadno priveden sebi radi uspostavljanja literarnosti. Originalna verzija mnogo je ozbiljnija, opširnija i suviše traumatična da bi se čitalac estetski onespokojavao, pa je u tom smislu doleopisana stvarnost možda stvarnija od sebe same, ali svakako nije ništa manje fikcionana. Treba imati na umu da se priča još uvek odvija u realnosti. Ovo je samo njen drugi pronađen život u tekstu.
Dan: _______
Sat: _______
Prerano buđenje. Spavali smo skupa. Prethodne noći popio sam i duvao, iako znam da je gras na mene uvek uticao negativno. Osećaj paranoje prilikom konzumiranja pretvorio se u potpunu histeriju koja je kuljala posle euforije alkohola. Posvađali smo se zato što nisam mogao da zaustavim dirskurs kontriranja poremećene svesti. Umalo da danas. Ali to se nije desilo. Popio sam Sanax. Planiram da ga jedem ceo mesec. To je naravno, bez čvrste odluke, sasvim obično i slabićko zavaravanje. No, danas je prvi dan. I za čoveka, i za predstavu o čoveku. Odluka je stvarna.
Dan: _______
Sat: _______
Radni dan. Potpuno sam prazan. Ne znam šta bih. Mogao da napišem. Počeo sam mnogo ali je većina obrisana dejstvom napuštenih ciljeva. U školi je bilo ok. Bio sam im zanimljiv. Razgovarali smo o razlici na relaciji „ništa i nešto”. Povod je bio stav da na prošlom času „nismo ništa radili”. Dvostruka negacija. Možda je to i najbolji opis onoga što trenutno osećam.
Jadno je priznati sebi da objekat ima nadmoć. Kako bih eskivirao uslovne gestove žvaćem žvake, pušim, pijem zeleni, gutam blage Sanaxe, ujutu i uveče. Brže zaspim jer nemam insomničarski zgusnute razmišljaje. Neki od prijatelja primećuju da izgledam loše. Kapiram da mi se baš to sviđa. Rezonujem: bolje je što izgledam loše zato što mi je dobro, nego da izgledam dobro zato što mi je loše. Krajnje prosto. Zaista ne želim da budem simulacija sebe opasna po sopstvenu budućnost i ljude koje volim.
Dan: _______
Sat: _______
Simptomi su stalni. Antidepresiv ih ublažava, ali ambalaža je na sve strane uz prijatelje koje viđam. Jaki naleti krize. Uspevam da odolim. Palim cigarete i grickam semenke, što će sigurno da mi sjebe zube. Kad me stigne zatvorim oči i transcendiram se na Hvar, u amalgam zvukova zrikavaca, talasa i topline, njenog i mog sjaja na kamenu, pod suncem. I onda popusti.
U školi se dogodila rasprava o „Paradi ponosa”. Mnogo dece je duboko dogmatizovano i neopremljeno sumnjom. Trudim se da im objasnim tanku razliku između neusaglašenosti stavova i potrebe da se sagovornik poništi nasiljem ili ubedi u suprotno od svojih nazora i osećanja. Spavam dobro i tonem u san brzo. Dobio sam Notbedetol. Radi.
Dan: _______
Sat: _______
Rano odlazim na plombiranje zuba. Nemam vremena ni da se probudim. Uz doručak pratim dokumentarac o tajnom ruskom mlaznom avionu iz Drugog svetskog rata. To me vrlo zanima premda sam želeo da budem pilot, kao deda. Mora da je atavizam. Danas je nastava kasno popodne. Imam vremena da čitam i pišem. Posetiću oca. Popio bih pivo. Pih.
Upravo počinjem da plačem, neobjašnjivo zašto, samo od misli da je blizu uprkos ogromnom ispitu i kretenskoj profesorki s kojima se suočava. Ipak, anksioznost i alkoparanoja utiču da imam napade sulude strepnje da će me ostaviti. Nemam pojma. Verovatno je to proizvod ekstremne želje da se sredim, uz strah da ne izgubim. Realnost i potreba. Želja i ispoljavanje. Jebena neuroza.
Kasnije, u jednom kafiću, poznaniku koji se iznenadio mojom odlukom da više ne pijem, progovorila je mudrost nad šoljicom zelenog čaja: više ne pijem pića za odrasle, jer guše dete u meni.
Dan: _______
Sat: _______
Činilo se da će skidanje proći bez velikog kriziranja. Danas je dvadeset drugi dan. Ispada da je navlaka bila mnogo jača nego što sam mislio, i da imam pojačane impulse poljuljanog stanja. Čini mi se da se sada to udesetostručilo. Iracionalni strahovi, anksioznost i napadi duboke tuge smenjuju se s potpunim ravnodušjem, koje presecaju strepnje.
Pored svega toga, pozitivan osećaj suočavanja sa stvarnošću nosi zdrave trzaje volje, ali u svojoj pozadini poseduje odblesak nove svesti o protraćenom vremenu. Kapiram da ništa nije izgubljeno, da je mnogo dobrog proizvedeno, ali opšti osećaj je ipak poražavajuć. Pišem da bih rasčvorio grudvu tamne vunice u grudima koju osećam sve jače iz dana u dan. To me veoma plaši i dovodi do pomisli da će mi trebati stučnjak. Teško mi je pala popodnevna smena, osećam se iscrpljeno. Imao sam ČOS i sabirali smo izostanke. Kako je to naporno.
Ali, dok pišem razmišljam koliko je dobro opet pisati o svemu. Da li je ovo pozitivno stanje bez adekvatnog rešenja? Ne znam. Pitam se da li sve to ima veze sa skidanjem, ili bi ova jebena problematika isplivala i u slučaju da sam vodio neki normalan, uređen i pravilan reklamni život? Nisam samo ja u pitanju. Čini mi se da je ovo sve jedna toliko ogromna igra zlih konstelacija od koje gubim radost, a ne treba mi takva simulacija celovitosti. U krajnjoj liniji zašto bih se osećao nenormalno ako živim u državi koja se raspada u sopstvenoj stvarnosti? Čudno je to što kad želiš da postaneš normalan, mnogi to istumače kao ludilo, čudaštvo, iskakanje iz socijalne (ne)norm(al)e.
* * *
Krajem septembra 2009. godine počeo sam da se skidam.
Skinuo sam se do gole kože i izašao da me svi još više ne vide.
Imao sam ideju da oljuštim naslage konstantnog osećaja beznađa, potištenosti i alkoholizma. Ipak, moram da ne lažem: „alkohol je kralj”. A od crnog luka poniranja u sebe mnogo suze oči.
Jebem ga, alkoholizam je krajnje uobičajena društvena i individualna pojava dokle god pruža izvesne euforije. Premda od nje pati većina građana ovdašnje raspameti, moje iskustvo nije posebno, baš kao ni razlog za pisanje. Sve to je ipak samo terapijski narativ kao povratak u normalne načine percipiranja sveta, i zapis izgledanja onoga što hteli-ne-hteli jeste ishodište takvog tripa: vrata iza kojih se nalazi zid obojen državno-tolerisanom dostupnošću rakije, kao i mnogim drugim individualnim, porodičnim i okolnim nerazumima i nasiljima.
Štaviše, nedavno sam primetio da je deža-vu ovog drža-vua neuništiv. Nikako da stvarnost postane već viđena, a samim tim i iznenađujuća. Sve je veoma uspinovano radi podsećanja na realnost, a kada se iz toga istupi počnu da spadaju maske, i setim se „Nađenog vremena” Marsela Prusta.
No, novogodišnje pitanje glasi: zašto mladim jelkama ne prijaju ukrasi, koliko je to normalno i kako zvuči tišina u vreme praznika? Svakako, i mene raduje ideja o mešanju knjiga. Tome sam se nadao.
Sunday, 3 June 2007
A N T I P O Z I T I V O
Komentar stvarnosti, Radio Pančevo, 01.06.2007.
...četiri godine je prošlo od ovog pisanja...
Ne mogu da budem pozitivan. Ma koliko se trudio. Ne mogu da se foliram da sam sjajan,kad se ne osećam tako. Ne osećam se razgovorljivo kada izađem, ne osećam se veselo kad komuniciram, nemam potrebu da bilo šta kažem ikome. Slabo slušam agresivnu muziku. Nemam potrebu da se uveravam kako je sve sjajno, kada nije. Ok. Nije za mene. Ova stvarnost nije stvarna. Ona koja je to bila, barem što se mene tiče, kao da je ostala zaustavljena negde izvan mene. Kao da su u toj stvarnosti ostale zaglavljene sve moje ambicije, sve moje želje, sva moja sagledavanja sadašnjosti i budućnosti. Kao da sam i sam spletom političko-istorijskih i estradno-akluturalnih idiotluka postao posledica tog zaustavljanja.
Ne osećam se dobro. I to mnogima smeta. Smeta svima koji furaju pozitivu. Kakvu pozitivu, kada se stvarnost cepa po šavovima, kada je sve izletelo iz ležišta, kad se menjanjem imena jednog bulevara potpiruje stoletni raskol u biću srpskog naroda, ona kosovska podela na izdajice i nebesnike, na vernike i poturčenjake, a sada i na nacionaliste i nacionalne izdajice? Danas je vrlo teško izgovoriti da si antifašista, kad te zbog takve izjave popreko gledaju nacionalističke kljove željnje isterivanja nemam pojma kakve pravde, što se cakli s pištolja zapasanog za kajš i to u jednom od inače tolerantnih klubova u BG-u.
Kako da budem pozitivan kada sam na jednom rođendanu proveo jebenih sat vremena prepirući se sa izvesnim mladićem, Inače vrlo inteligentnim, ali i nacionalistički ostrašćenim, u fazonu krvi, časti i tirbine, pokušavajući da razumem, da stvarno shvatim, kako se to nacizam prikalemio i metastazirao u stavove ovdašnjeg naroda, ove omladine, kako to Ssrbi mogu da budu, pored svega što su pretrpeli, još i deklarisani nacisti. A ono bili logorovani, streljanii, kasapljeni, anihilisani. A izgleda da mogu jer nacizam prema svemu sudeći globalno nije pobeđen. Svuda ima skinera, fašista, klerikalizma, obožavanja krvi, nekrofilije, prošlosti, mrtve istorije. Ne znam. Možda sam kratkovid. Možda mi trebaju naočari da skapiram kako jesmo debelo razbaštinjeni, pa zato i domaćinski ustremljeni ka vozdizanju te nekakve nacionalnosti. Nekog fantoma koji ne podrazumeva ama baš ni jedan momenat naše kuturne istorije koji nije direktno vezan za srednjovekovlje.
Taj mladić kune se u Cara Dušana Silnog, u veliko Srpsko Carstvo, sve zaboravljajući da je dotični car prvi objavio ZAKON, prvi uredio odnose, prvi napravio koordinatni sistem ponašanja. Kako za Srbe tako i za sve. Ne. Bitno je što ćemo mi jednog trenutka u istoriji, valjda kada se istrebi sav poturčenjački, izdajnički, antifašistički, antiklerikalni, antinacionalistički i svakoji drugi nepoželjan kukolj, valjda ćemo jednog dana krvavo i časno, kada se raščisti sa lažnim patriotama, da vratimo Carigrad pod pravoslavne skute premile nam crkve. Tog dana po Srbiji će se šetati samo čistokrvni i plavi, a Srbija će biti kao neko pusto ostrvo na kojem idealno živi pleme Istomišljenika.
Toliko loših poteza, toliko sebičnosti, toliko gluposti, toliko bahatosti, toliko laži, toliko prevara, toliko smrti. To ne mogu da podnesem. Ne mogu da budem pozitivan. Ne mogu da se smejem. Povraćam na Velikog Brata, na tu Veliko Istinsku Priču – VIP sliku Srbije. Ova zemlja oduzima ambicije da se bude dobar. Ova zemlja ti usađuje kancer, ova ti zemlja jede zglobove.
Za kraj pitanje: otkud Srbi u Vojvodini? I koliko je to posto teritorije? Na kapirajte pogrešno. Ne bih ja dao Kosovo. Ali kako da ga branim kad su ga već prodali svi drugi prije nas?

Subscribe to:
Posts (Atom)