Friday 4 November 2016

pIJANA TELA U HLADNOJ SVETLOSTI VELEGRADA




Bili smo upravo tu i sve što čujemo: ZNAMO.
Mi, trule kruške tradicionalne poezije i mi

Zagledani u beskraj... Flamingo se trže žuto.
Antena smisla zatalasala je na zastavi svih nas

Žena, kao prastari mag preuzima asfalte i korake.
Vreme je za oružje. Zrno tela uvek je veće

Od voća ostarele duše beznađa. A tada:
Odstrel lica u gas. Bezglasno? Ili ćudljivo?

(nismo li svi pomalo pomislili da smo...)




No comments:

Post a Comment